I ništa od vatrometa

Dakle, što ja umem da se zeznem, u tome sam neprevazidjena! I uvek posle kažem sebi da neću više nikad majke mi…al’ ispadne tako tek do prve prilike.

Tako i preksinoć. Trebalo je to da bude jedno sasvim lepo čekanje nove godine. Ništa posebno, samo sedeljka kod starih prijatelja koje dugo nisam videla, da se ispričamo i proveselimo, a deca da se izdivljaju ili već šta im drago. A, verujte mi, na nekim parastosima sam se provela bolje.

Negde oko tri popodne sam isfenirala kosu. I baš kad je krenuo onaj karambol sa neba, setih se da nismo kupili prskalice, vatromete, šarene kape i ostali kičeraj na koji se Bašuna i ja ložimo najstrašnije. Kačketić na glavu, pa trk do prvog uličnog prodavca petardi i ostale pirotehnike. Nisam odmakla ni do drugog ćoška, gde obično obitava jedan takav ulični prodavac, kad od njega ni traga, što je i razumljivo jer kiša pljušti kao da nije padala 100 godina.

Teškom mukom sređena kosa počela je da mi poprima izgled sveže okupane ,ali neošišane pudle, ali moral mi je još bio na visini, pa sam, verujući da ću prskalice naći negde u kraju, nastavila dalje.

I završih u centru, gde sam, naravno, osim prskalica kupila zilion i jednu glupost, mikroskop za Bašunu, gomilu pirotehnike, šarenih kapica i buket mimoza.

Sa očajnom frizurom, potpuno mokra, ali užasno vesela, uletela sam u kuću, gde je gdjica Bašuna, u kimonu sa crvenim pojasom, sa starim naočarama (?) , nacrtanim brkovima i u mojim čizmama (??) izvodila predstavu za dve drugarice, čije je oduševljenje ovim  performansom bilo i više nego očito. Kad sam izvadila mikroskop, usledio je euforični vrisak i naše malo slavlje moglo je da počne…

Po dogovoru, u 9 je trebalo da budemo kod gorepomenutih prijatelja, pa sam proglasila fajront i dala se u pripreme za izlazak. Sa špicastim kapama na glavama, balonima, prskalicama, poklonima i svim potrebnim rekvizitima u rukama stižemo u loše osvetljen stan iz koga sam još na hodniku osetila neku kao…hladovinu.

Iako smo verovatno izgledale kao putujući cirkus, staviše nas za sto u sobi u kojoj čak ni muzike nije bilo. Neko depresivno društvo, njih četvoro, petoro, za koje mi je u telefonskom dogovoru rečeno da će da odu pre nego što mi dođemo, posmatralo je nas dve kao da nismo normalne. Odmah sam skinula šarenu kapu i ozareni osmeh i, šta ću,  počela da se ponašam kao za okruglim stolom. Dve žene u crnom, kose skupljene u punđe nešto su tiho razgovarale, zabrinuto odmahujući glavama. Glasove sam im čula kada je jedna od njih dreknula svom sinu da mora da jede neke vrganje ili ništa od deda mraza, dok je druga govorila drugom klincu da ne skače jer može tako da se oznoji. Njihovi muževi su pričali prvo o razlici između julijanskog i gregorijanskog kalendara, pa o nenajavljenoj inflaciji, a onda su prešli na reformu sudstva, u pokušaju da i mene uključe u dijalog.

Bilo mi je to najdužih sat vremena još od kada sam pre dve godine išla u bioskop sa A. da gledamo neku ljigu. E, onda su krenuli da odlaze. To je tek bilo strašno. Ljudi su od onih koji u kaputima stoje po pola sata u predsoblju, jer su se baš tada setili da imaju još nešto da vam ispričaju, a tiče se naravno Tadićevog novogodišnjeg govora, makroekonomske politike i farmaceutske mafije, koja nam za sledeću sezonu priprema, valjda,  mravlji grip. A ovi moji, naravno, cupkaju pored njih, otvaraju, pa zatvaraju vrata, pokušavajući da skrate priču, ali im to ne uspeva, jer je jedan od klinaca rekao da mu se piški, a drugi da je gladan.

Ja sam se za to vreme u dečijoj sobi igrala sa dva morska praseta, Lolekom i Bolekom.  U nekom trenutku, odoše oni nekako. U mračnoj sobi ostadosmo ti moji prijatelji,  sada već užasno smoreni, i ja. Svi moji pokušaji da ispričam nešto smešno, propali su. Kad sam pitala za muziku, rekli su da je crkla. Vrhunac je bio kada su počeli da se svađaju…

U 20 minuta do ponoći on je izašao iz stana, rekavši da mora negde da stigne, a neće da mu neka bomba padne na glavu kad otkuca 12, a ona je bila na ivici nervnog sloma. U sledećem trenutku, Bašuna je, posle svađe sa drugaricom, ljutito izašla iz kupatila, našminkana crvenim karminom, dok je njena drugarica zaključala vrata za sobom, urlajući nešto odande. Ja sam tražila daljinski od televizora svuda po kući, dok je moja drugarica pregovarala sa ćerkom ne bi li ova u 2009. izašla iz kupatila .

U ponoć, Bašuna i ja smo stajale same u spavaćoj sobi, dok su zvuci neke kompjuterske igrice bile sve od novogodišnje atmosfere. Zagrlile smo se i izljubile, uputivši jedna drugoj pogled pokislog kokeršpanijela. Mislim da je ona poljubila i Loleka. Tek kasnije kod kuće shvatila sam da mi je desni obraz potpuno umazan od karmina. Za Loleka ne znam da li je išta shvatio.

U trenutku kada sam konačno našla daljinski, one dve su još pregovarale svaka sa svoje strane kupatilskih vrata, dok je Bašuna muljala Loleka po rukama. Sela sam u fotelju, dolila vino i gledala “Kabare“ na drugom kanalu…

Vadeći se na to da ja ne smem više da pijem da ne bih osvanula u zatvoru, da me noge otkidaju u štiklama, da je Bašuna živa zaspala i da ujutro rano ustajemo, nešto posle dva krenusmo kući. U kolima smo odvrnule muziku do daske i obišle krug po gradu. 

Sva ona pirotehnika mi je ostala u torbi za 13. januar. E to će da bude žurka…

Jer…

Pored toga što mi je omogućio:

– da saznam svoje zemunsko, japansko, staro srpsko i indijansko ime

-da mi kuća bude puna ogulinskih i Časlavovih neobičnih poklona, cipelarnik pun Manolo blahnics, a frižider koreanskih specijaliteta

-da imam frizuru kao Rita Hejvort

-da kupim stan i vilu u Jovilu, imam psa, mačku, ribicu i tifani lampu u dnevnoj sobi

 -da otvaram Pandorinu kutiju, nađem Bred Pita i milion dolara

-da postanem član genijalno nazvanih grupa tipa “Udri jače Noris Čače“, “Ko hoće da ostavi alkohol, neka ga ostavi kod mene“ , “Jebeš grip, samo da ne pada kiša“, “Seksom protiv stresa“ i “Da punjena paprika ima kolena, klečala bi pred sarmom“

-svakodnevno dobijam i uzvraćam poljupce i  zagrljaje, a ne dobijem grip

-budem “obožavalac“  raznih grupa među kojima je i fan klub  za pooštravanju kazni za silovanje (!),

Famozni fejsbuk još tvrdi i da je moja 2009. izgledala ovako:

Lost… is soooo happy…jer je dobila nagradu za najbolju knjigu iz oblasti publicistike za 2008….is thinking of someone special…is having a cunning plan…and the life goes back to normal………čeka da A. završi tekst, pa da ide u kafu u Šumu, a to može i da potraje…is singing: it’s such a perfect day, I’m glad I spent it with you…pa onda…

Lost…je ustala…said something stupid…je dobrica ili kobrica…je postala vatrogasac…is back to the jungle…

e onda… Sakis Rouvas…mmm…klompe, lale, Rembrant, stižem…

i naravno…home sweet home…i prvo su me navukle na Jovil, pa sad na ovo…kad bre da radim???…during the war…jedan D mol…i povuk’o je damu na 18 , mrtav  ‘ladan…

According to facebook, utvrdila sam da…people are strange…samo retki nadju retke…i bila sama u dubooookom ofsajdu…i nisam luzer, o naprotiv!

Zaključila sam i da…ništa nije bolje od dobrih prijatelja, pa čak ni tegla domaćeg ajvara. 

I sve je tačno. Ne moram ništa da objašnjavam, sve znate. Imam da dodam još samo da:

-mi svi mnogo značite

-vas mnogo volim

-želim da se još dugo družimo ovde, tamo i u kafanama i kafanicama,

jer:

-sam se sa vama mnogo smejala, malo plakala, često radovala, pomalo tugovala i brinula, ali od početka osećala bliskost i najiskrenije prijateljstvo

-smo se upoznale preko kontroverznog interneta koga, najviše zbog nas samih, uvek branimo kad ga neko napadne

-ste duhovite i zanimljive 

-mudre, hrabre i dostojanstvene

-se pitate koji mi je k… da sve ovo napišem

-ste najveće i najdivnije lujke koje znam.

2009

Potrošismo i ovu 2009, čini mi se,  još brže nego prethodnu. Još 12 meseci skrckali smo tek tako, kao sitan kusur od nečega što je nekad izgledalo nesagledivo veliko. 

Sa već dovoljnom životnom kilometražom,  solidnim iskustvom u ćorsokacima i dosta dobrim poznavanjem prečica, u 2009. ušli  smo kao u oštru krivinu. Sa mislima punim loših vesti, iskrenim optimizmom hronično na rezervi i tek novopečenom veštinom da ne očekujemo, odmeravamo januar, znajući da se po jutru dan ne poznaje.

Za svaki slučaj, ćutimo.  Odavno se mirim sa istinama i svadjam sa lošim navikama.  Svojim, a po potrebi i tudjim. Godinu kojom su nam pretili sa raznih strana dočekujem  sa cinizmom i nonsalantnošcu.   Nije vreme za humor, mislim. Bar ne otvoreno. Ili tek sad jeste? Ne znam. Nikada neću postati čovek sa digitronom iz priče o malom princu. Nemoj ni ti, molim te.

U sobi je toplo. Beogradski vazduh miriše na sneg ovih dana. Magla i rani sumrak sakrivaju stvarnost, ostavljajući romantične obrise  i dosta prostora za maštu.  Volim maglu.

Zimi je nekako lakše poverovati u priče o sreći. “ Budimo srećni zbog onoga što imamo, a ne nesrećni zbog onog što nemamo.“ A i to ako stignemo. I ako se setimo pre nego što nas nešto podseti da smo bili srećni, a nismo ni znali.

Ma, znam. Ozbiljno. Ja sam užasno srećna. Hronično pod stresom, često ljuta i nezadovoljna, okupirana glupostima zbog kojih na to zaboravljam, ali srećna. Jesam. I bez magle.

The sun is the same in a relative way, but you’ re older…, kaže moj omiljeni filozof Roger Waters.

Zato sam život obojila u crveno i odlučila da živim u sadašnjosti…Gledamo omiljen film peti put i još malo ćutimo. I ponoć je već odavno prošla, vidiš. Odavno ne brojimo sve ono od čega smo odustali. Želim da pogledaš oko sebe i  razumeš koliko je dobra sadašnjost, baš ovakva. Ako smo dovoljno pošteni da priznamo. I ako se setimo da mislimo o tome, kao ja noćas.

I nikom ništa

Stidim se:

 1. što živim u zemlji u kojoj se na nasilje uvek gledalo blagonaklono, sa razumevanjem, pa čak i sa simpatijama. Nasilje je odavno manir do te mere nekažnjiv da je skoro prihvatljiv. Primera ima i previše. Veoma malo se činilo da se taj imidž promeni. Da li je iko odgovarao zbog nasilja na ulicama i razbijanja Beograda na demonstracijama zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, osim one dve nesretne plavuše? Da li se tada znalo ko stoji iza paljenja ambasada i ostalog divljanja? Naravno. I nikom ništa. 

2. što su bes i nezadovoljstvo omladine zloupotrebili političari za razvijanje mržnje koja traži žrtvu, nebitno da li je to Francuz, homoseksualac, navijač Tuluza ili bilo ko ko je po bilo čemu iole drugačiji. Iza huligana koji su ubili Brisa Tatona stoje krugovi kojima je u finansijskom interesu mržnja premu svemu evropskom. Njih finansiraju oni čiji je interes da održe tajkunske i monopolske pozicije. 

3.što se, uporedo sa osudama i izjavama saučešća, mogu čuti i pokušaji pravdanja ove tragedije time što Francuzima neko možda nije oprostio NATO bombardovanje i politiku prema Kosovu, pa se bes naroda možda i može shvatiti. Tako je svojevremeno bilo razumevanja za “crvene beretke“ koje pod blokadom drže autoput u svojim unirormama i sa hamerima i zoljama, jer i lekari protestuju u belim mantilima. Kasnije je ubijen premijer, pa je i taj zločin osuđen prikladnim saopštenjem iz koga se licemerje prosto smejalo u lice.  Za neke je u redu i potpuno je demokratski zviždati Marseljezi. Za njih je u redu i ubijati Francuze, Australijance, Libijce…

4. što sve ovo svi znaju i – nikom ništa. Stvar će se eventualno prelomiti na šačici huligana, navijača, kojoj će sud već naći gomilu olakšavajućih okolnosti i ponekom pooštrenom kaznom, koja će verovatno ostati mrtvo slovo na papiru. I  do sada smo imali zakone koji zabranjuju nasilje, pa ih nisu primenjivali. Plašim se da će oni koji su sve ovo naredili i ovog puta proći bez kazne.

Holandija

holandija 248holandija 247holandija 209holandija 221holandija 233                                                              Svidela mi seholandija 250 još iz aviona. Zemlja vetrenjača, kanala, zelenih pašnjaka, lala i klompi… Sve je sređeno, od fasada uzanih crvenkastih kuća sa belim prozorima, do svake žardinjere u predgrađu. Zemlja komunalnog raja, u kojoj je sve funkcioniše. Baš sve.

Holanđani su neobično tih narod. Posle dva, tri dana primetila sam kako je tamo svuda – tišina. Govore tiho i ne smeju se često. Ni muzika se ne čuje. Prisećam se letovanja na Zakintosu, kada nam je vodič pričao o Holanđanima-transformersima koji divljaju po grčkim letovalištima, jer ne mogu kod kuće.

Ulicama idu uglavnom sami, ozbiljnog izraza lica. Mi se krećemo u grupama od po najmanje petoro, prepričavamo anegdote, dovikujemo jedni drugima ‘vidi ovo, vidi ono’ i slikamo se na svakom mostu. Ako im se obratimo za pomoć, ljubazno će nam odgovoriti. Kad kažemo da smo iz Srbije, otme im se karakteristično ‘ohhh’ , koje mislim da im znači: ‘To sve objašnjava’.

U razgovoru sa jednom Holanđankom čula sam da su oni samo naizgled hladni i nezainteresovani, a ustvari  su zabrinuti što u sopstvenoj zemlji postaju manjina pod navalom došljaka pretežno sa Istoka. Ta zemlja je multinacionalna više nego što nekima prija.

Za prevoz koriste bicikle, često oldtajmere, od kojih neki imaju dodatke za prtljag, decu ili za pse. Videla sam ženu koja je na jednom biciklu vozila četvoro male dece. Svuda postoje obeležene crvene staze. Voze prilično žustro za pokazani temperament i iznenađujuće su neprijatni ako im se nađete na putu.

Prozori na karakterističnim uzanim kućama, građenim tako u nedostatku placeva, nemaju zavese. Uživala sam da noću, dok se vozim tramvajem, krišom virim u domove elitnog Sheveningena. U poslednjih 15 godina, od kada su iznad svega radoznali Balkanci zbog svojih nesreća pohrlili u tu zemlju, poneki Holanđani su uveli zavese kao deo obaveznog kućnog enterijera. Naročito oni koji žive u prizemlju.

U Hagu sve radi do 5, sem četvrtkom, kad je dan za šoping.  A Hag je, verujte, raj za šoping. Cene hrane su slične kao i kod nas. Kafići i restorani su dosta skuplji, ali je zato izbor fantastičan.

Drugo veče provodimo u grčkom restoranu, gde smo jeli jedan od najboljih girosa ikada. Troje Grka pričaju nam o dutch načinu života, poslednjih 20 godina. Jebeš pare. Dosta im svega. Hoće kući. Sedimo svi napolju iako je prilično sveže, jer unutra ne sme da se puši, a svi puše sem mene. Jedan od njih odigrao je prvi sirtaki u životu sa mojom koleginicom. Holanđani koji su tu scenu videli nisu znali o čemu se radi. Restoran nikada nije bio otvoren tako dugo, kao te noći, kažu. 

U ovo vreme godine, tamo je dan do 10, tako da smo vreme često provodili na plaži u Sheveningenu. Severno more je lepše nego što se priča, a tome dosta doprinosi činjenica da smo imali neverovatnu sreću sa vremenom u ovoj, inače, kišnoj zemlji. 

Pres kartica nikad mi se nije više isplatila jer smo u muzeje ulazili za džabe, što je tamo popriličan izdatak. Posetili smo Maduradam, muzej minijatura, odnosno – Holandija u malom. Bila sam oči u oči sa Vermerovom  ‘Devojkom sa bisernom minđušom’, Rembrantovim ‘Časom anatomije’…

Nažalost, za Rijks u Amsterdamu nije bilo vremena. Za razliku od mirnog Haga, ovaj grad živi punim plućima. Pratimo reku turista i mislimo kako nismo kročili na zanimljivije mesto od ovog. Između vožnje brodom po kanalima i posete muzeju Madam Tiso, izabrasmo naravno, to prvo. U povratku smo poljubili vrata na kućama Rembranta i Ane Frank.

Ulica crvenih fenjera, ili bolje reći čitava istoimena četvrt, zato radi bez prestanka. Kao lutke u izlogu, kroz staklo nam se smeše devojke obučene u čipkasti ili sado-mazo donji veš. U kabinama veličine dva sa dva jedini inventar je uzani krevet i lavabo. Neke prostitutke su neverovatno mlade. Neke su, što se i vidi, baš iskusne. Dozivaju mušterije. Ona kojoj se posreći, navlači zavesu svog akvarijuma i pali crvenu neonku. Fotografisanje je najstrože zabranjeno, a pravila se u ovoj zemlji poštuju.  

Sedamo u rustičan kafić sa pogledom na veoma lepu zgradu Železničke stanice Amsterdam. Za stolom do nas, džoint kruži kroz ruke četiri drugarice. One se smeju glasno, skoro kao mi.

U povratku, greškom sedamo u prvu klasu voza, umesto u drugu koju smo platili. Ljubazni kontrolor nam pokazuje veliki broj jedan ispisan sa svih strana vagona, a zatim dvojku na našim kartama. ‘Oh, sorry, we are from Slovenia’, odgovara duhovita koleginica, što je veoma nasmejalo ovog čoveka.

Srednjovekovni gradić Delft deluje nadrealno. Svi ti kanali, mostići i kućice izgledaju kao kulise za film. Za 15 minuta vožnje – potpuni kontrast. Vozom stižemo u Roterdam, koji mi se najmanje svideo od svih holandskih gradova. Tako zamišljam atmosferu u Bruklinu. Gvožđe, staklo, dizalice, gradilišta, đubre… Najveća luka na svetu izgleda stvarno impozantno. Šetamo širokom alejom sa desetinama zastava svih zemalja. Srpsku jedva nalazimo među državama trećeg sveta. Slikamo se pod njom za uspomenu.

Tribunal je posebna priča koju ovog puta namerno preskačem. Rešetali smo ih pitanjima danima i – ništa. Oni imaju tapiju na istinu i istrenirane odgovore. A mi možemo samo da se slikamo sa našim argumentima, a i to samo ako pređemo ulicu, jer nema slikanja u blizini ulaza u sud. Slažem se sa jednim kolegom u jednom – to je bilo najgore rešenje za naš slučaj. Sa izuzetkom svih ostalih.

Van Lost

Dragi svi,

Pre nego što krenem, moram da vam se javim da ne pomislite da mi se desilo ONO (bez DSZ). Idem na put i neću biti tu sedam dana. Tako da ne brinete i ne šaljete mandarine. Za sada. Ako se do sledeće nedelje ne oglasim, šaljite alfa tim.

Idem na seminar. Sram vas bilo, znam šta ste sad pomislili. Ali neka ste, dabogda vam se ostvarilo. Jer, ko zna kako ovo može da se završi po mene. Putujem na more. Severno. Treba da obidjem onaj sud. Tom sudu treba pranje i spolja i iznutra. Ni sav calgonit ovog sveta ne bi mu pomogao, ali nije to sad važno. Taj sud ima ono istureno odeljenje, takozvanu pritvorsku jedinicu, na obali mora, na mestu poznatom i kao severni San Trope. Zatvor sa pet zvezdica.

Pored  već dovoljno napornog zadatka koji podrazumeva slušanje seminara, moja tajna misija je reportaža upravo sa tog mesta. To treba da radim undercover. I zato psssst. Znate,  ja teške zadatke izvršavam odmah, a za nemoguće mi treba malo vremena. Ra-zumem. Ma, da.

Međutim, bojim se da je tu reportažu moguće napraviti samo na jedan način. A ja nisam ni major, a kamoli general, tako da… nemam akreditaciju. A i čula sam da hrana tamo jako goji. I zato otkazujem poslušnost – čim se vratim.

Ceo dan sam danas, zapravo juče, skitala-gledala tenis-telefonirala-noćila u muzejima, tako da me sada umesto dva sata spavanja, čeka dva sata pakovanja. Jer u 5 i nešto moram da krenem. 

A sada je toliko kasno da je već…rano. Mrzim rastanke i zato odoh dok se ne rasplačem. Pišem kad stignem. Donosim klompe, lale, vetrenjače, suncokrete, amstel, smešne pilule za lilule, one čudne cigarete, ko šta voli…

A vi za to vreme spremite spisak za reunion sa predlozima kada bi to moglo da bude.

I držite mi palčeve.

Van Lost

Lost K.

sudnica  Malo, malo pa Lost ide na sud. Časna reč, to mi je k’o druga kuća. Otkad znam za sebe, mene tamo zovu – što da svedočim, što zato što me tuži neka budala, što zbog neke greške, a bogami umem i ja da presavijem tabak.

Jednom sam kao mlađani novinar išla na sud da pratim suđenje nekoj proročici-transvestitu  što je ojadilo silan neki nesrećan narod. Pa sam na hodniku prišla transvestitovom šatro-mužu da mu postavim dva, tri čisto novinarska pitanjca. Vide to onaj grmalj od transvestita, pa se obruši na mene (tada) nejaku. Skočiše tu stražari i dvojica mojih hrabrih kolega. Bilo je par ćuški i teških reči, al’ obrni-okreni ono čudo me dokači po licu, ostavivši mi vidljiv trag svojih zeleno namazanih kandži po obrazu.  Posle je u nekim bljak-novinama pretilo i tvrdilo da će opet da me bije. Skočiše tada razni unsevi i nunsevi, pa i moja tadašnja firma i tužismo transvestita. I dobi to čudo tri meseca zatvora.  Posle je bio problem u koji deo zatvora da ga zaključaju – muški ili ženski. Našao se vrli psihijatar koji je dosta povoljno ogolio ličnost transvestita kao potencijalno suicidnu u klaustrofobičnim uslovima. A vrli Vrhovni sud kaznu je preinačio na uslovnu.

Drugi put je nova vlast krenula da raskrinkava montirane afere iz 90-tih i raščišćava sa starim kompromitovanim i korumpiranim kadrovima. Ministar je dao spisak od 118 sudija iz čitave nam zemlje. Sudije su to zvale listom za odstrel, a ministar  – spiskom za lustraciju.  Elem, kako god se zvala, ta je lista dostavljena medijima, ali je samo moja novina u tekstu čiji sam bila autor objavila imena svih 118 ljudi, jer  drugi nisu imali prostora. Među 118-oro žigosanih našao se i jedan sudija, koji je, nećete verovati tužio mene za klevetu. Samo on, među 118 prokazanih. Kaže da ja tvrdim da je on poništavao tužbe opozicije za lažiranje lokalnih izbora i pritvarao Otporaše. Ne ministar, nego ja! Iz ko zna kakve podmukle namere!  Tražio mi neke ogromne pare. Srećom, sudija kome je zapao moj slučaj odbacio je tužbu sa obrazloženjem, otprilike, da tako malo Perica zamišlja tužbu za klevetu.

Treći put sam nekim kanalima došla do neobične priče iz okoline Obrenovca, gde je devojka bila optužena za trovanje babe.  Obrenovačka Lukrecija sipala je živu sodu u vodu koju je koristila za pripremanje hrane za baku, kako bi ova umrla i ostavila joj stan i nekakvu uštedjevinu. Babu su jedva spasli lekari, a u kući su našli živu sodu. Tako je propao horor plan ali je horor priča ekskluzivno došapnuta meni. Pod optužbom da sam joj uništila život, da je zbog mene i mog teksta izgubila posao u poslastičarnici, da je ostavio dečko, razbaštinila je baba, nađoh se ja opet na sudu. Tražila je odštetu, plus da ja odgovaram krivično. I tu sam bila oslobođena, ali sam dve godine odlazila na ročišta da dokazujem i dokumentujem svaku reč iz teksta.

Bila sam tužena i kao autor serije tekstova o korumpiranom  pravosuđu u jednom gradiću u kome je majci grubim kršenjem zakona, otac, lokalni moćnik, oduzeo dete. Posle pet godina, stvar je završena vraćanjem deteta majci i nadoknađivanjem sudskih troškova neosnovano tuženoj mojoj malenkosti.

Jednom sam bila svedok da je izvesni osvedočeni demokarata i borac za istinu u sudnici zapretio mom kolegi koji mu je sa usana pročitao pretnju “Jebaćutimater“. Drugi put sam svedočila u privatnoj parnici koju je jedan ludak vodio protiv moje porodice, tvrdeći da smo mu svi mi “smanjili ‘osunčanost“ još u onom velikom stanu, još u vreme kad smo svi živeli zajedno. Tada je pred sudom izvedena predstava slična času geografije iz Nušićeve Autobiografije. U  izvođenju Lost&familly sudija je gledao kojim pravcem se sunce kreće po nebeskom svodu, od istoka ka zapadu, dok mu rastinje sa naše terase zaklanja ili ne zaklanja put…To je bio cirkus.  

Da je problem možda i genetske prirode svedoči i sledeći slučaj u kome sam svedočila u još jednoj porodičnoj “pravnoj stvari“. Gerontološka sestra na volšeban način postala je vlasnik stana u kome je živela izvesna naša baba-tetka. Pošto to tako ne može po zakonu, pokrenut je spor. Išla sam da svedočim da je baba-tetka čitavih 88 godina bila u ljubavi sa svima nama, sve dok nije slomila kuk, pala u milost i nemilost gerontološkoj sestri na koju je prepisala svu pokretnu i nepokretnu imovinu, a zatim umrla. I sve to za šest meseci. Taj spor još traje, ali obavestiću vas o ishodu.

Elem, jutros zvoni neko na vrata. Momak drži plavu kovertu, koju znam k’o zlu paru. “Šta je sad?“, pitam. Kaže “Hoćete da potpišete?“. Potpisujem, besna, mada umem ja i da ne potpišem, kad sam baš puno besna. Otvaram i čitam:

“Opštinski sud u Užicu, rešavajući slučaj okrivljene Lost, našao je da nema dokaza da je okrivljena počinila prekršaj iz člana 234…Zakona o bezbednosti saobraćaja i da se 23. avgusta 2008. godine u selu Gorjani kod Užica, upravljajući motornim vozilom marke “reno“ kretala brzinom od 105 kilometara na čas na delu puta gde je ograničenje 60 km/h. Tužba se odbija.

U obrazloženju se citira moja u pisanoj formi dostavljena odbrana, da je čitava kolona vozila, na mestu gde je bila isprekidana linija, preticala izvesno sporo vozilo, da me je u povratku u desnu traku obišlo vozilo koje je bilo iza mene, ali je policajac, čiji zapisnik nisam htela da potpišem, zaustavio samo mene, iako je onaj iza išao bar 130, jer me u suprotnom ne bi mogao obići. Nakitila sam ja tu i kako iskreno sumnjam da moja francuska lađa može dostići inkriminisanu brzinu (šatro ne može)  i da je sigurno izmerena brzina nekog drugog vozila. I slagala sam još da sam išla u posetu (nepostojećim) zemljacima u Užice. I rekla da je sa mnom u kolima bila 10 godina stara Bašuna (što je jedino bila istina) , što me čini posebno opreznom u vožnji. I da nikad nisam kažnjavana, ni krivično, ni prekršajno, ni mandatno (takođe istina).  A i čitavo to zaustavljanje na mene je delovalo vaspitno-popravno, pa do Zlatibora nisam prešla 70.

Eto tako. Opet sam pobedila sistem koji se baš okomio na mene. Ako me sreća u ovoj praktičnoj veštini ikada napusti, znajte da volim mandarine i kačkavalj, a toga nema u bajbokani. Volim i jagode, ali izgnječiće ih oni divljaci na pretresu. Ne pušim, nemojte mi donositi cigarete. Ako propušim, javljam. Može neka flaša vina. I prošvercujte mi mobilni, to danas ima svaki zatvorenik koji drži do sebe.

U iščekivanju novog plavog koverta, sve vas pozdravljam. Vaša Lost.

Prag

Jedna od malobrojnih prednosti bavljenja zanatom “sedme sile“ su takozvani seminari. Organizatori seminara su po pravilu nevladine organizacije koje svoje raskošne budžete pune, prazne i pravdaju finanisranjem odlazaka novinara i  na raznorazne edukacije, regionalne saradnje, poboljšanja odnosa i širenjem mreže kontakata. Seminari su manje-više svi na istu foru, a najbolja stvar je to što se održavaju u udaljenim gradovima, verovatno zato što su organizatori svesni da bi većina učesnika pobegla posle prve pauze za kafu.

Na seminarima nekolicina ljudi jako dobro zaradi. Nepristojno dobro. Mi ostali budemo užasno srećni što ćemo provesti tri, četiri dana u nekom lepom gradu, u fantastičnom hotelu, sa all inclusive uslugom. Ovi što zarade mnogo, obično drže jako dosadne govore, shvatajući seminar, same sebe i sve nas zajedno kao šansu da se stvari promene. Mi što jedva napabirčimo tri, četiri dnevnice, odradimo svoje referate, zatim dremamo za okruglim stolom, šaljemo kući MMS-ove i poruke iz roaminga i uglavnom planiramo skitnju za ostatak dana. Ovi što dobijaju četvorocifrene honorare idu na spavanje u 11, kako bi ujutro bili orni i čili. Mi se u to vreme vraćamo iz šopinga, noseći pune kese suvenira, pa se što brže možemo spremamo za noćni život. Ovi prvi pričaju o temama sa seminara čak i za doručkom koji većina nas prespava, čak i na aerodromu u povratku, dok mi ostali prepričavamo anegdote iz kafana, trčimo kroz fri šopove i ko ne zna ne bi nikada pogodio da smo za četiri dana spavali jedva devet sati.

Tako sam i ja provela četiri dana u Pragu. Ex Jugoslavija u malom, nas 20-tak raspravljasmo na engleskom o medijskoj sceni u regionu. Što baš tamo i što baš na engleskom, kill me if I know. Grupu su činili novinari, sudije, advokati, jedan profesor međunarodnog prava i jedan američki ekspert za public affairs. I ovoga puta svi novinari su za sebe smatrali da su vrhunski profesionalci, majstori stila i oličenja pismenosti, odmerenosti, a o obaveštenosti i kompetentnosti da i ne govorimo. Nijedan prispeli sudija nije korumpiran, niti se uopšte u njegovom prisustvu ta reč sme vezivati za branšu bez konkretnih, direktnih i neoborivih dokaza. A advokati, bar ovi što su došli na seminar, sve su sami doajeni struke, to su pošteni advokati koji brane ljude, a ne njihove zločine i nisu oni nikakvi mafijaški konsiljeri. Profesor je održao još jednom svoje copy-paste predavanje, sa istim anegdotama kao i pre godinu dana na jednom drugom mestu. A onaj USA ekspert, čak simpa lik, naravno, ne odobrava bombardovanje Srbije, niti bombardovanje uopšte, posebno ne zgrade gde rade novinari, for God’s sake. Ali nisu nas bombardovali Ameri, nego NATO. Rumuni i ostali, valjda. A i ovi naši su znali šta će da se dogodi. Njemu je baš žao, ali  Ameri su skroz friendly, iako mi to možda ne razumemo. Ma, važi. 

Elem, ne moram da odem na seminar da bih znala šta su problemi medija kod nas, ali nimalo mi ne smeta da, ako treba,  potegnem daleko da bih to ponovo čula i rekla šta mislim. I da, kad već pričamo o tome,  po stoti put kažem, praveći se da oni ne znaju, da je besmisleno obučavati novinare o važnosti izbalanisranog pristupa i nužnosti regionalne saradnje o ‘senzitivnim temama’… To je priča za urednike koji nikad nemaju vremena za seminare. A urednici vole da budu političari. A i suviše su sujetni da bi to slušali. Ali ja volim da putujem i dosta dobro podnosim kritiku medijske scene. I svakom lepo.

Htedoh ustvari da kažem da se novinari sa ex JU prostora svaki put provedu fantastično, gde god se sreli. Dok se u vili iz 18. veka raspravljalo o saradnji na nivou institucija, mi smo se sprijateljili lako uz češko pivo, vino, ko šta voli…Razmenili su se telefoni, e-mail adrese… Ljubimo se i grlimo po aerodromima, držeći fascikle sa naučnim studijama o tome kako da prevaziđemo razne prepreke i ne podlegnemo pritiscima na putu do objektivnijeg informisanja…. Naša saradnja je, čini se,  sasvim dobra sve dok se u nju ne umešaju institucije. Ne znam samo da li je to medijska ili neka druga saradnja…Još jednom sam upoznala ljude koje bih volela da vidim ponovo, kod nas, kod njih, u Pragu, gde god. Pevali smo sevdalinke u centru Praga do 3 noću. Posle sam u svojoj sobi gledala film sa Clintom Eastwoodom…prošlo je dosta dok nisam primetila da je sinhronizovan na češki…

Papazjanija

Najmudrija osoba koju znam rekla bi mi: ‘Napiši to. Sve stavi na papir, baš sve. Videćeš da će odgovori biti u tim redovima’.

A ja ipak kad god nemam jasnu predstavu o svojim mislima, ne pišem. Ne znam najjasnije šta je ono što me uznemirava u ovoj priči, a niko nije dužan da čita po principu ‘ko razume, shvatiće’. Čekam da se poenta sama ispiše prvo u mojim mislima. Profesionalno sam deformisana u smislu da, ako već pišem, onda treba i slepom da bude jasno ono što sam htela da kažem. Kakva je svrha da bilo gde istresem papazjanične misli koje su mi sada u glavi? Ja bih rekla – nikakva. Ali, srećom, nisam ja najmudrija osoba koju poznajem. Normalno da nisam. Evo i zašto:

Ukratko, osnovna razlika između mene i, nazvaću ih tako, nekih od NJIH je u tri stvari. Tri stvari koje ja ne umem, a u čemu ONI briljiraju. Prvo, ne razmišljam globalno kada god mi je potrebno opravdanje i izgovor. Drugo, ne umem da kukam na sav glas ne bi li svi drugi slušali mene i ne bih li prikupila bar malo bar deklarativne podrške. Treće, malo toga shvatam stvarno ozbiljno, uključujući i raznorazne ‘probleme’. A naročito strahove.

Ipak, plašim se da u štiklama prođem kroz špalir pogleda. Plašim se i bubašvabe u spavaćoj sobi, kao i mučnog trenutka kada shvatim da mi je ‘pauk’ odneo kola.  Pribojavam se i košmara kada u ‘Zari’ probam fantastične pantalone i u ogledalu konstatujem da mi je dupe skoro k’o cela kabina…

Verovatno ima još ponešto, ali to su uglavnom moji strahovi. Zar to nisu gadne situacije?

Nekako sam prećutno sama sa sobom odlučila da neću da se plašim ničeg stvarno opasnog – smrti, bolesti ili nemoći, mada nemoć nije za potcenjivanje. Ni samoće, ni ljudi, ni bola, ni raznih umišljenih paranoja i tripova. Ni požara, ni zemljotresa, niti da će most da padne dok ja prolazim, niti da će kometa da se zakuca u Zemlju za dve godine i zbriše sav život. Na to ne mogu da utičem, niti išta od toga da sprečim, pa ne vredi ni da se unapred plašim.  Dovoljno je što sam svesna da svašta može da se desi. Zar moram da živim prepadnuta od svega i svačega, ovog i onog?

Druga je stvar ako se nešto od toga desi. Predviđati razne apokalipse, tumačenja koja još samo vanzemaljce ne uključuju, meni su smešna i besmislena. Od toga da ništa više nije zdravo. Ni zemlja, ni voda, ni vazduh. Svi nas truju sa svih strana. Sistemski. Decenijama. A mi ovde smo na raskrsnici. Uzeće nas ovi ili oni. Radi se o čistom interesu. Jer postoji globalna zavera i  nekolicina ljudi odlučuje o svima ostalima.  Naročito o onima koji ne gledaju svoja posla, već nešto kao kapiraju.

I bolesti nastaju u laboratorijama. Postoji lek i za sidu i za rak, ali ne još…

Ponekad sam u stanju da se ne smejem kad čujem čega se sve ljudi plaše i zbog čega dobijaju visoke pritiske, šećere i čirove. Što bi rekla Magi, nema vremena. Ili tako nekako. Simple as that.

Neko bi od života kakav je, na primer, moj, napravio srceparajuć film. Ja i dalje mislim da sam u svemu imala ludu sreću. Ako ništa drugo, mislim da imam bar maglovitu predstavu o razlici između bitnog i nebitnog.

Jer, postoji nebitno. Smešno. Besmisleno. Kako god se zvalo. Postoji, naravno,  i ono stvarno ozbiljno. I postoje oni koji brinu o svemu i svačemu po default-u. Uglavnom, uzalud. Dok ne polude od toga. Uvek se nekako sklonim, pomaknem, namaknem neku zavesu, makar zvučnu od takvih priča. Ali to nije moguće kada vozim 100 km, a suvozač do mene ima neku tezu…a muzike neeeemaaaaa…

…što me vraća na jedan divan letnji dan, ako se ne varam, avgust 2005. Tada mi je prijatelj, koji ima rođaka, koji zna čoveka, koji poznaje tipa….pozvao i rekao da fenomenalan CD sa radiom za kola mogu da kupim užasno jeftino na tom i tom mestu. Onda sam ja, na nekih 38 u hladu, krenula vijugavim vračarskim uličicama. Parkirala sam auto na toj i toj adresi, ostavivši jedva dva metra ostalim vozilima za prolaz. Izašao je momak i relativno brzo ugradio mi u kola ‘blaupunkt’ koji samo što ne radi i kao klima, koja je btw crkla, još onomad i zvučnike, mnoooogo jake. Taman je hteo da mi pokaže kako se to čudo koristi, kad naiđe neki autobus koji nije mogao da prođe od mene i moje limuzine, pa je počeo da trubi, pa sam ja brže-bolje platila i uskočila u kola. ‘Nema veze’, rekoh, ‘Provaliću ja sama kako ovo radi’.

Mislim, svako ume da stavi cede u cede plejer. Je l?

Elem, od tada je prošlo, umete da računate koliko. Ja ne naučih da menjam stanice na radiju. Jebiga. Jedva nekako nađoh onaj Radio MFM i Beta RFI. Na 3, 4 i 5 nema ništa, mrzelo me da memorišem. Slušala sam svoju muziku. I tako godinama. 

A ona futrola (ako se to tako zove) za diskove mi je nekom greškom ostala kod kuće, kada smo prošlog vikenda krenuli na izlet. Ja i ONI. ONI i ja. Mi, valjda. Bez zvučne zavese. A neko od njih je, naravno,  zapao meni. Na suvozačevo mesto…

Još kod Stare Pazove radio je počeo da otkazuje na sred ‘Satisfaction’. Ja  sam očajnički pokušavala da se prisetim koju kombinaciju dugmića da otkucam da promenim radio stanicu, da uhvatim bilo kakvu muziku i odvrnem je do daske. Tipkala, pritiskala, proklinjući 15 beskorisnih dugmića, s jednom rukom na volanu, al’ nikako da ubodem dobitnu kombinaciju… A radio samo krči.  I suvozač pušta neke zvuke. Tako da…

…naslušah se svega i svačega. Da prepričam – ne umem. O tome je moja papazjanija…

A postoji nebitno. Smešno.  Besmisleno. Kako god se zvalo…

I postoji špalir pogleda. A ja u štiklama…

Frka…

Rat i mi

E, umalo me ne rasplakaše ove sirene…

24. mart 1999. Vezujem starke i gledam Bašunu u kolicima kako prati svaki moj pokret. Vreme je za večernju šetnju. Zvoni fiksni. Moja mama, uvek dobro obaveštena.

‘Gde ćeš sada, je l’ ti gledaš vesti!?’

‘Ne. Što?’

‘Bombardovaće nas. Kreću avioni večeras iz Italije.

“Ma, nije moguće. To je blef.’

‘Ne budi luda, ne idi nigde, ovo je ozbiljno’.

‘Dobro, neću’.

Izlazim ipak. U Knez Mihailovoj čujem sirene. Trčim niz Kralja Petra…

Sledeća noć. Bašuna spava pokrivena plavim ćebencetom na nekoj staroj fotelji u podrumu. 30 ljudi stoji okolo. Puše, piju sedative, plaču, šapuću. Gledam puža golaća ili pijavicu, nikad nisam utvrdila šta, mili po zidu na metar od njene glave. Besna sam kao nikad pre.  Marko me je samo pogledao… Uzima Bašunu. Držeći se za ruke izlazimo iz podruma. Svi vrište za nama da nismo normalni…. Napolju sviće. Ptice cvrkuću. Dan je božanstven….

1. april 1999. Mislim da kod kuće nije bilo ni struje ni vode. Razmišljam da li da odemo do Botaničke bašte ili da bar budemo kod kuće, kad već ne idemo u sklonište. Bašuna je tog dana prvi put sama prešla put po dijagonali sobe. Šizela zavija i najavljuje bombe, a ja u telefon vrištim Marku da ona sama hoda… 

U međuvremenu jurimo pelene, kašice, plin, mleko. Ideju da pobegnemo iz zemlje odmah smo odbacili. Pokušavamo da živimo što normalnije, što je valjda bio znak da smo poludeli. Sećam se da smo se družili, igrali karte, šetali, išli na koncerte na trgovima, nosili bedževe ‘target’ na jaknama od džinsa, voleli se kao nikad posle… 

24. april 1999. Bašunin prvi rođendan provodimo u onom stanu gde je uvek bila tišina. Nas desetak. Dok ona prstom razmazuje tortu po stolnjaku, mi gledamo scene izvlačenja poginulih iz ruševina RTS…’ Bolje prvi nego sedmi’, kaže mi mama. ‘Neće se sećati’.

Ali ja se sećam. Svi se sećamo. Sećam se tih ljudi, mojih kolega, sećam se male Milice, putnika onog bombardovanog voza, više od 3.000 ubijenih ljudi…sećam se novosadskih mostova, tornja na Avali, srušenih bolnica, škola…

……………………….