Tišina
Kada se u aprilu 1939. godine major u vojsci kralja Aleksandra Karađorđevića, Milan Bakočević sa suprugom Verom, četiri ćerke i sinom, iz kuće u Zemunu preselio u iznajmljeni salonski stan u Gospodar Jevremovoj ulici, verovatno nije ni slutio da će 60 godina kasnije to biti mesto gde će njegova čukununuka slaviti prvi rođendan, dok na Beograd padaju bombe… kao ni štošta još. Dok je u zoru pio jutarnju kafu i čitao ’’Politiku’’, mogao se zakleti da se u tom stanu čuje tišina.
Vlasnik četvorospratne zgrade sazidane 1933. godine, bledunjavi Jevrejin orlovskog nosa, zadovoljno je trljao ruke, dok je sedmočlana porodica useljavala nameštaj dopremljen brodom iz Beča: veliki trpezarijski sto na razvlačenje sa deset stolica kožnih sedišta, dve vitrine iz iste garniture, bračni krevet od orahovine, u kompletu sa dve natkazne, toaletnim stolom, dva velika ormana i sekreterom u intarziji, koncertni klavir, nekoliko manjih stočića i polica, trosed, dvosed i dve fotelje, mnogo slika, porcelana, kristala i srebra…i još svašta što je stiglo u taj stan sa 18 vrata, od kojih samo petoro nisu bila od stakla.
Stan je zauzimao čitav treći sprat, a sastojao se od tri spavaće sobe, okrenute ka ulici, jedne sobe sa dvorišne strane, ogromne dnevne sobe, takozvanog salona, velike kuhinje, dva kupatila, devojačke sobe, špajza, kao i tri hodnika koji su sve te prostorije povezivali. I bila je u tom stanu divna, velika terasa sa ogradom od kovanog gvožđa, na kojoj su rasle Verine muškatle i lijanderi.
U vreme nemačke okupacije, major Bakočević bio je penzionisan. Najstarija majorova ćerka Katarina, bila je profesor klavira. Tokom rata udala se za violinistu iz Novog Sada i otišla da živi sa njim. Druga ćerka Simonida venčala se ubrzo sa profesorom slavistike iz Praga i odselila se iz Srbije.
Treća ćerka Jelena završila je Bogoslovski fakultet, a u vreme kada je počeo rat studirala je uporedo matematiku i hemiju i radila u jednoj gimnaziji kao profesor veronauke. Tokom rata udala se za svog kolegu, sa kojim je iznajmila mali stan u centru Beograda. Posle rata, njen predmet je ukinut. Jeleni je bilo ponuđeno da postane profesor matematike, ali ona je to odbila, zbog čega je zauvek ostala domaćica. Najmlađa ćerka Olga planirala je venčanje sa drugom iz gimnazija, koji je upravo postao inženjer građevine.
Jedini majorov sin Vladimir nastradao je pred sam početak rata u jednoj nesreći. Major i njegova supruga za nepune tri godine ostali su sami u ogromnom stanu, nadajući se da će velikim sobama uskoro trčati unučići. Želeli su da tišinu njihovog doma prekinu dečiji glasovi.
Krajem rata, Simonida je dobila ćerku, a Jelena sina. Katarina i Olga nikada nisu imale decu. Pošto je Simonida živela u Pragu, Jelenin dečačić postao je odmah najveća radost majora i njegove supruge, željnih dečje graje i gužve u kući. Stroga Jelena pogled nije skidala sa malog Aleksandra, učeći ga od malena da se u salonu svoje babe i dede ponaša kao u muzeju. Aleksandar je ipak zapamtio odlaske kod dede i babe kao radosne događaje u detinjstvu, trčanje iz sobe u sobu, neobičan nameštaj i dedu i babu uvek raspoloženih za igru sa njim, dok je majka trčala za njim, brinući se da se ne oznoji.
Posle 30 godina, kada su baba i deda umrli, Aleksandar, Jovana i njihovo dvoje dece uselili su se u salonac u Jevremovoj, nakon više godina podstanarskog života. Jovana se i danas jasno seća izraza lica dvoje mališana, kada su prvi put ušli u taj stan. Mlađi Uroš, gutao je crnim očima ogromni klavir, u bordo okrečene zidove i veliko ogledalo, držeći mamu za ruku. Gledao je stariju sestru koja nestala iza nekih vrata. Sofija je hrabro ušla iz salona u jednu sobu, pa u drugu, pa u treću. Izgubila se, tražeći mamu i brata u stanu koji je bilo moguće obići u krug i vratiti se na polaznu tačku.
Aleksandar i Jovana razišli su se posle skoro dve decenije braka. Jedne letnje noći on je zauvek izašao kroz dvokrilna vrata svog doma, dok su ga pogledom pratila tri para očiju. Iz jednih je sevao bes. Iz drugih se čitala nema tuga. Iz trećih su se kotrljale krupne suze. Sa koferom u ruci, Aleksandar je sišao vijugavim stepeništem i laganim korakom krenuo ka Kalemegdanu.
Uroš je sledeće jeseni otišao u Njujork, jer nije želeo da ide u rat. To je bio onaj rat u kome Srbija nije učestvovala. Dok je gledala JAT-ov DC-10 kako para nebo nad Beogradom, Jovana je jedva zadržavala suze. Gledala je u Sofiju, sluteći da će i njeno drugo dete učiniti isto. Dok je noću učila i spremala ispite u tišini svoje sobe, Sofija je želela samo jedno - da i ona ode iz Srbije, čim diplomira.
Ratne devedesete prolaze kao dug, ružan san. Zemlja koja nije bila u ratu potpisuje mirovni sporazum. Sofija nalazi posao koji je trebalo da joj obezbedi džeparac pred kraj fakulteta. Međutim, zaljubljuje se u posao. Zaljubljuje se i u Marka. On joj je pomagao da shvati matematiku, a ona mu je pisala seminarski rad iz engleskog. Iz velikog udobnog stana u kome je odrasla odselila se u Markovu studentsku garsonjeru, u kojoj nikad nije bila tišina.
Spavali su na dvosedu iz koga su ispadali federi, na jednom jastuku, jeli u studentskim menzama, švercovali se u tramvaju. Marko joj je donosio cveće koje je brao na Tašmajdanu. Jednom joj doneo žuto mače. Šest meseci su štedeli za crvenog ’’fiću’’, kojim su svakog vikenda odlazili na izlete.
Jovana je ostala sama u gotovo 200 kvadrata. I dalje je to bio dom za njenu decu koja su često dolazila. Tada bi prostrani salonac zamirisao na najukusniju goveđu supu na svetu, pohovanu piletinu, punjene paprike, spanać, reform tortu i druga omiljena jela Sofije i Uroša. Kada je 1999. godine ponovo počeo rat, Sofija i Uroš i njihove porodice najviše vremena provodili su sa Jovanom.
U vreme kada u Beogradu nije bilo ni vode, ni struje, ni mleka, kada je bila nestašica svega, Jovana je uspela da pripremi pravu malu gozbu za prvi rođendan Sofijine ćerke. Veliki trpezarijski sto bio je pun jela, kao iz najboljih vremena. Svi su bili srećni što tog dana nije nestala struja. Dok je Marko držao ćerku, nagnutu nad čokoladnom tortom, pokušavajući da joj objasni kako da ugasi svećicu, Jovani nisu promakle mučne scene izvlačenja poginulih radnika RTS-a iz ruševina. Zavijajući zvuk sirene za vazdušnu opasnost prekinuo je trenutak tišine, pre nego što su tata i ćerka zajedničkim snagama dunuli u svećicu.
’’Prvi rođendan, pa ratni’’, rekla je Sofija, uhvativši majčin pogled.
’’Bolje prvi, nego sedmi’’, kazala joj je Jovana.
Marko je tada umočio prst u čokoladnu tortu i umazao Unu po nosu. Zatim je to isto uradio i Sofiji. Svi su se smejali. Devet godina posle tog rođendana i pet godina od kada taj stan ne pripada njenoj porodici, Sofija je sa Unom prošetala starim krajem. Una je primetila da na dugmetu za interfon i dalje piše poznato prezime.’
’Čudno, zar ne?’’, pitala je.
’’Čudno’’, rekoh, poželevši da sam bar na trenutak u Zoni sumraka.
Podsetila si me na slican apartmant, babinog rodjenog brata Nikole u bivsoj ulici 7.jula, koji je mirisao na uspomene porodice Pejakovic. Carobni svet, obojen letnjom bukom automobila, rikom zivotinja iz ZOO vrta, gradskom sparinom i ujninim parfemima.Visoki plafoni, spori, skripeci lift od kovanog gvozdja i cudna tisina. Vremena kojih vise nema.
eh…uspomene..
al’ nesto numem da prokomentarisem emocije. samo mogu da osecam. i da se secam.
Al’ ga rekoh!
Nekako ovo lepi dani bude uspomene…i ja imam par uspomena na neke stre kuće u kojim sam živeo, retko pored njih prođem ali kad prođem navrne bujica nekih osećanja…
valjda svi imamo neke uspomene…lepe, ružne…ostaje nam da se sećamo…i tugujemo za nekima…a neke da probamo da zaboravimo…
bubice, taj kraj između Knez Mihailove i tramvajskih šina u Dušanovoj prepun je takvih zgrada i takvih priča i sve su uglavnom prošlost, jer je većina starosedelaca napustili taj kraj. recimo, moje društvo iz škole, skoro da niko više tu ne živi. u tom kraju sada žive neki drugi ljudi i tek ponegde se oseti atmosfera i duh tog vremena, ali u sećanjima sve je još vrlo živo



Šapko, i meni je teško da opišem osećaj, lakše mi ide sa zidovima, nameštajem i mirisima. A najbliži osećaj bio bi neka davno prestala bezbrižnost
Panki, mene obično jesen razvali sa uspomenama, ali godišnja doba su se ionako izmešala
Bocko, da, lepe i ružne…vreme im da neku pravu meru, izgleda. Dok sam tamo živela, nekad mi je smetala škripa parketa, tišina iza debelih zidova i muzejska atmosfera, sada se sećam samo topline kakvu nigde posle nisam osećala. Nadam se da će moja ćerka imati neku takvu uspomenu na naše potkrovlje
Imam gotovo identicno secanje na Gospodar-Jevremovu. Na ONU zgradu koja je sad poznatija od mene, ali ja njoj ne smem da pridjem od onih cika.
Magi, TU si živela?

Mogla bih da ti postavim stotinak pitanja, zaista. I zainteresovana i zaintrigirana sam ovom “sagom”. Ali zbog poslednje rečenice neću ništa da te pitam.
Ali sam “Tišinu” “save as”, pa ću natenane davati sebi odgovore, sve dok ne budem zadovoljna.
Nisam ja,nego tata od jedne nedozrele persone koja se posle udala za jednog kolegu (Jeleninog,ne svog ) i tako…ja sam zivela u jednom drugom delu grada i nikada nisam uspela da ubedim svog oca da zivimo u centru,bez obzira sto su nam pod prozorom spavali nakupci s Kaleniceve pijace. Valjda bi me upamtila da sam zivela tamo?
Ico, pitaj slobodno, sve što je napisano može da se objašnjava, inače ne bih tako napisala
Magi, sećala bih se da sam viđala malu plavu koja fufka i nofi fefirić :fuf:
Podseća me na Mihiza i “Autobiografiju o drugima”.
Na mnogo priča, toliko sličnih da su negde čak i imena ista. Pravih priča, naravno, ne sa neta ili iz biblioteke. U stanu mog ujaka, iznad američke čitaonice, sestra i ja smo vozile bicikle u predsoblju. Dobro, više su bili tri nego bi, ali su, dok smo se nas dve trkale, ostali su normalno išli “za svojim poslom”.
Ali…
Nije bitan stan, ni predsoblje u kom klinke organizuju Tur de Predsoblje po ugledu na Tur de France, ni osamnaest vrata, od kojih je samo pet nestaklenih, koliko tišina koju je čuo gospodin major. Nimalo manje važne su Verine muškatle (fuj! im na miris!), bordo (PAZI, BORDO! MOJ NIKAD NEOSTVARENI SAN!) zidovi, žuto mače, crveni “fića”, goveđa supa (bljak pileća!), pohovana piletina (mmm… može i teletina!)…
Pokušavam da, kao, unesem vedrinu u ovo što pišem, al’ ne ide mi, rekla bih. Zbog knedle koja nije iz goveđe supe, nego sam je progutala na kraju tvoje priče, dok sam stajala i gledala u dugme interfona.
Eto zato ne mogu ništa da te pitam. Nije razlog tvoja poslednja rečenica, nego moja poslednja misao, svaki put kad iznova pročitam “Tišinu”, a to sam danas uradila najmanje deset puta.
Pročitala sam priču juče, pa opet danas, pa ću možda i sutra… Ne znam, budi neke čudne osećaje u meni… moja neka sećanja. Setna!
Ico, mislim da je prezime ostalo zbog lenjosti, površnosti, nebrige, čega već, ljudi koji sada tamo žive. Njima ta kombinacija slova ne znači ništa, a možda se i od nekoga kriju. Mene je to pomerilo u zonu sumraka i u deliću vremena sam se osećala kao da mogu da zazvonim i uđem u svet koji više ne postoji.
Čarolija, meni se čini da, kako vreme prolazi, u sećanju mi ostaje samo ono najlepše iz detinjstva i mladosti.Kad se toga setim, žao mi je samo što nisam tada bila još srećnija nego što jesam i što u sadašnjosti tražim i želim više umesto da zgrabim to što imam i uživam u svakoj sekundi, jer vreme leti…
I to što kažeš, sve mu dođe isto…valjda sam zato zimus izašao u šorcu na skijanje…
Šalim se, ali mene baš raspali proleće…
Shvatila, posle tvog mejla.


Postoji nekoliko ulica, ovde gde živim, kroz koje nikad ne idem. A ovo je mali grad. Što je veći grad, pretpostavljam veća je mogućnost da ih je više. Tako nekih, gde si nekad bio “nešto” (srećan, potpuno nesrećan, prvi put pijan, prvi put otrežnjen), i čiju dužinu i širinu znaš u pola noći, svejedno što su je od tada mnogo puta asfaltirali, proširili, obrnuli pravac jednosmernog kretanja…
Kao što postoje kuće kojih odavno nema, a ti im vidiš svaku fleku na fasadi, oljuštenu stolariju i kabl sa “živom” strujom, koji viri iz zida na mestu gde je nekad bilo zvono.
Punky, proleće je ovog proleća predivno!

Ico, baš tako, po tom stanu mogla bih da se krećem žmureći
to si ti posula neku prašinu iz kaljave peći ili…nešto….it’s mirikl
samo da vidim ima li mi komentara or jok….. 
Uf.